Šahovići
Napad na Sahovice i okolna sela crnogorski cetnici izvrsili su u noci izmedju 10. i 11. novembra 1924.
"... U jednom selu zavezali su jednu grupu ljudi za plast sijena i zapalili..."
Milovan Djilas, Land Without Justice, London, 1958.
"Neki stariji ljudi, koji jos zive, a dozivjeli su tu strahotu, spominju cifru od preko 500 poklanih, poubijanih, izgorjeli i nestalih."
Hakija Avdic, Polozaj Muslimana u Sandzaku, Sarajevo, 1991., str. 131.
Šahovići
To crna zemlja upamtila nije!
...O, Boze! O, grdne rane nase!
Sve zivo sto nadjose po selu
priuzomi zicom ostrom povezase!
I ono malo u besi sto trza ko' crv,
i djecaka pirgava, s kosom kao grm,'
i djevojce sto tek uci na nasuce prelu,
I sve cure nase, I zene,
I oceve, I djede, I nene?
Sve povezase ko tovljenu stoku
I sve nas povedose ka nijemom potoku ?
Do stogova!
Mladu kojoj je jos dukat sijao na celu ?
Skinuse golu?!
O, Boze! O, grdne rane nase! ?
Pred mladozenjom, svekrvom, jetrvama
I pred nama je svima salijetase
Sludjenu, zavezanu za topolu,
I vec bez svijesti, jadnicu!
Ne oni, mi smo plamtjeli od srama,
mavi podocnjaka, srveni u licu!
Oci smo svoje dizali ka Nebu,
Zurec po njivi, sumarku I greblju,
Bacajuc ih preko medja I ograda?
Kamo srece da sam bio slijep!
A tek je dosla bila nasa cila Mlada!
Voljesmo je kao scer il seku!
Muskici se, na piru, po njenu duseku
Valjahu: da nam porod bude kao ona lijep,
Da nam ona, plemkinja, koljeno produzi!
A sad nase ruho prlja cetnik ruzni
Spustajuci u njega gadno spolovilo!
To crna zemlja upamtila nije!
O, kamo srece da nas na njoj nikad nije bilo
- kakvu gledasmo sramotu
mi, bijedni ko tarac na plotu!
U usima je tutnjalo ko grom
ono sto hajkac bi hajkacu,
cereci se, sapnuo u uho
prije neg bi pridji tijelu Mladinom?
A onda bi mokrili ? podrigujuc I hracuc ?
Za topolom suhom!
I zvijer stane krvi kada se naguca!
Nadasmo se da su zasitili se,
Da se s Mladom svrsit nase muke
Te da vise mrcvarit nas nece!
No najdeblje uze pocelo je pucat
Kad nam jace zavezase ruke!
Nejac ostavise da s prsa vise
I da, prestravljena, deru se I kmece!
Jedan jedno otrze od nevjesine sise
I baci ga u vis da mu u tom letu
Raspori tjelesce na dugom bajonetu!
Poprska nas krvca, I svako zgranu se,
Skrhan, sledjen, bez znage, bez daha!
Neko jeknu, neko spomeni Allaha!
Zivot nam bje vrijedan kolik crklo kljuce!
O, Boze! O, grdne rane nase!
Jauka ne bjese, ili ih bi malo!
Vrisnu majka, potom u nesvijest pade!
Neko je dijete ko mace mjaukalo,
Neko rece da se vode nesretnici dadne.
suti, sinko! Sabur, sestro saptale su zene
dok su starci mrkom suzavali zjene.
Uto nasta tajac.
Sute kerovi I tor.
Usutje I nejac, niko ne zna zasto!
Uz togove selo prislonjeno :
Sareni se kolo zlokobno uz sijeno!
Istom, tamo s kraja, neko zapomaga:
Goriii! Spalit ce nas, braco moja draga!?
Dotle mirno, stado najezi se:
Aj, aj, majko! Pece, Boliii?
Noga uz nogu, glava uz glavu zbi se!
Bolje pobijte nas, cetnicki paskovi cicalo je I mlado I staro
dok se plamen pirec razgaro!
Zategnu se urgan! Ozivjese koze
Kao kvasac kada uzavrije:
Ziv docekat vatru niko smio nije
Vec jurnismo na njihove cijevi I noze
Licem, vratom, razdrljenim zdrijelom,
U neznanu, obmotanim tijelom!
U ciki, urliku, ko iz badnja vici
Mnogi se sjeti da halal zaiste
Od svog najmilijeg, koji u pecnici
Vec mrijese, pjeneci I pistec!
Dim se sam tusio; plamen se snebivo
da jos jednom zprzi tijelo ljudsko zivo:
jos ne imadjase ovakvo gorivo
koje na gnoj zaudar, smrdi
cim pristeve na njem lazne I zasmudi!
Al hajkaci nisu davali da zamre
Postidjene vatre zelenkasti plamen:
Glavnjom je podinu jedan potpaljivo
Zabadajuci je pokraj nasih nogu
I krisceci ko da donosi na sljeme!
Drugi su nas gurali ka stogu
Sicajuci nam bajonetom zjene!
Urlajuc, s ledja sam plamen otresao
I gledo da nos zacepim od smrada,
I tada sam sebi zgadio se, jadan ?
Jer u meni dusin tihi glas prozbori -:
To gori tvoj rod, tvoja krv I meso,
gori, ummet Muhammedov gori!
Jos sam trpec bol mogao da cujem
Jauke I krike I molbe kako bruje:
Smilujte se bar bezgrijesnoj djeci,
nek ne gore s nama u plastu.
Iz ponekog tijela vidjeh: prociruje
Lubanja a oci mu u silnoj pripeci
Curile su niz lice krastu
Plamen je vec navrh stozine se svio
Da odozgor mahnit, poludio!
Grozu smrtnu iz celjusti bljuje!
Oni po strani, daleko od vatre
Stajahu u grupi, ko da zateceni
Prizorima kabilskim, paklenim:
kerovi sto reze I ponekad kevcu,
sretni stoga sto ce da se zatre
sjeme onih sto se Istoku okrecu!
Ne pomaknuse se kad se dva-tri trupa
Odvezase pusec se I stenjus!
Ko kotlovi, po ostrome stijenju ,
Splazase se do potoka mutna;
Naklani su grkljani suplju grgoljili,
Kozama su suznju vodu pili!
A to ko da ja je pijem!
Guto sam je vilice sireci!
Iz mene je jara pocela da bije,
Dim pokulja ko iz pune peci!
Gorjelo je meso oko prsta svitih,
Gorjeli su clanci, dlani zuljeviti!
Zagrcah s djecom grlom zalovitim;
Nikad vas njima necu zagrliti?
Priuza pregorje! U usta sam guro
Krvave sake upecene plamom!
Pod noktima pa cijelim kosturom
Bol je odlamala sve do srca samog!
Jauci se vuku
Sijeno pucketa
Meso cvrci
Pucaju kosti
Oj! oj! oj !oj!
Kraj mene se jedno tijelo grci!
Jedan se les ispod nogu skljoka!
Obuca u krvi, a kosljua mokra!
O, Boze! O, grdne rane nase!
Jos pri sebi ? dok je plamen hitri
Penjao se na glavu s ledja! ?
Potrese me prizor jezoviti:
Na urganu su, iza prvih medja,
Vukli novo Sahovic roblje:
Da ga ciplje hrasta gorovitih
Huk prozdrljiv u kreceni zoblje!
Buljak se otimao, kricio I zido
I zubima urgan kvrgavi je kido!
Ugledavsi vatru, ko vepar je rukno
Dok je korbac nad njim zmijolik fijuko!
U toj hrpi, u tom zbjegu prestravljenu
Prepoznao sam svoju Elifu I zenu!
Kceri! Zeno! pokusao sam reci;
samo jeknuh kao zvijer ruceci!
Vise ne bih sto sam; svaki bol mi presta,
Tijela moga sa mukama nesta!
Da su htjeli, stoput bih gorio
Samo da ih otpuste iz zbjega!
Ali vec sam kasa spekla bio,
Uskoro bez glasa, vida ocinjega
Kao Ejjub, ogoljen do kosti,
Jos sa nepcem mogao da micem:
O spasi ih, tako Ti milosti.
Dok mi srce tuce I urlice.
Babo, babo!? prepoznah glas dijete,
I jos jednom vidjeh zenu svoju:
Sad su htjeli u vatru poletjet
Da izvuku jos prikazu moju!
Tu sam sliku sebi sacuvao
Da je ponesem u vjecnu tamu
Kao svoj prtljag, svoje ruho
Jer vec sam padao u bezdanu jamu!
Al prije nego na taj put krenuh
jedam me sum kao zraka prenu:
sa moga vida padao je veo:
melek je zicu od svjetlosti preo,
grlio me, tjesio, rane mi polivo
I u plavi beskraj tiho me dozivo.
No ja sam htio natrag da se vratim
Onima sto ostase u zalu I patnji,
I da reknem svijetu kog sam ostavljao:
Ako si lijep, sto si tolko zao
Ako pustas da e usmrte najljepsi
Bez ikoga da ih spasi il utjesi,
Zemljo, kuda ides?! Gdje ces stati?!
I dokle ces takva Kosmosom plivati?
Mozes li sprat krv stop o tebi tece?!
Skriti zlokovarstva brojna I velika?!
Nikad! Nikad! Nikad!
Kako da ne prsnes u stotinu pola
Kolko nosis na sebi grijeha I bola
Ti sutis!
Ti, kroz kosmicke eone,
U besumnome zuju,
Nosis terete svoje
Do neke luke!
Dok Pisari ( meleki ) vjerno zapisuju
Sve sto cine covjekove ruke!
