Ali – paša gusinjski i njegovi izvori
Cežnja i po koja suza, topla, za hladnim Ali – pašinim izvorima* «ubi ga Zeka šogavi, za pare i na prevaru»* «Cestiti Sultane, ja tvoj muhur poštujem, ali narod nije dao»* «Dobra ti voda, Ali – pašo»
Kada se u Njujorku, Kaliforniji, Australiji, Sarajevu ili Istambulu zapjeva «Ali – pašin izvor, to je pravi raj» podižu se ruke visoko, zatvore se oci i zamišljaju se slike Prokletija koje iz kamena cijede tu vodu koja izbija na sve strane. Hladna voda koja kljuca odsvukud, kao što su Gusinjani i Plavljani razasuti svijetom posvukud. Kada pjesma stane, ruke se spuste i otvore oci, ostaje sjeta, cežnja i po koja suza, topla, za hladnim Ali – pašinim izvorima.
Doci ce opet, tvrde i te suze, hiljade tih ljudi, na Alidun, na Ilindan, na 2. avgust, na skup za koji mnogi od njih žive cijelu godinu. Doci ce i otici, i opet tako, kao što je i sam Ali – paša dolazio i odlazio i kao gubitnik i kao pobjednik, i kao ratnik i kao pomiritelj, dok se jednom ne cuje da je život skoncao negdje u svijetu, kao i Ali – paša što bješe skoncao u Peci prije stotinjak godina. «Ubi ga», veli starina Zajo Šestovic iz Gusinja, «ubi ga Zeka šogavi, za pare i na prevaru. Nije bilo vecega covjeka od njega u ovom kraju.» «Nije ga ubio hadži – Zeka, nego Metaj Balit iz Rugove», ukljucuju se u pricu Gjombaljaji iz Vusanja. «Jes' možda Metajevom rukom, ali pare je dao, i za to je dobio mnogo više upravo Zeka iz Peci», sigurni su i ostali Gusinjani. Zapravo, sam je Ali – paša na samrti u džamiji u Peci gdje je ranjen dok je klanjao, na pitanje ko ga je pucao kazao: «ako preteknem – znace se!» I nikada se to pouzdano nije saznalo, jer je ubrzo nakon toga sahranjen kraj iste te džamije u Peci, a sam nije želio ostaviti iza sebe povod za osvete i ubistva koja su obilježila njegov život i život njegovih predaka.
Ali – paša Šabanagic velika je istorijska licnost tog kraja. Njegovog oca Hasan – bega, koji je vladao tim krajem samo godinu dana, pobijedio je u bitci i potukao njegovu vojsku Mojsije Zecevic, iguman manastira Ðurdevi stupovi. «Tvoj je babo moga baba potukao i manastir nam porušio i zapalio, zato cu ja tebe da potucem», porucio je Mojsije Hasanu, i bilo je tako. I zaista, ded Ali – pašin Ðul – beg napao je i porušio manastir Ðurdevi stupovi prije oko jednog i po vijeka.
Kada je na Berlinskom kongresu Crnoj Gori priznata državnost pripala joj je i plavogusinjska oblast. Narod na celu sa Ali – pašom, koji je zbog toga došao sa službe u Peci, suprotstavio se tome, tako da je vojska vojvode Marka Miljanova do nogu potucena u bitci na Nokšicima. Trecinu vijeka taj kraj nije bio ni Crna Gora ni Turska, sve do 1912. godine. I sam Sultan pozvao je na odgovornost Ali – pašu, «zašto ti muhur koji sam ja stavio na papir ne poštuješ», u pismu je pitao Sultan, ali ga devet njegovih drugova nije htjelo pustiti samog pred njega, prica Zajo Šestovic, vec su i oni ušli sa njim u dvor. «Cestiti Sultane, ja tvoj muhur poštujem, ali narod nije dao», rekao mu je Ali – paša. «Tako je, zapravo, Ali – beg postao Ali – paša, jer je zarobljenu rusku zastavu sa Nokšica pokazao Sultanu», govori Šestovic.
Osim što je stolovao u Gusinju, Ali – paša je službovao i u Peci, ali su Izvori koji su kasnije po njemu dobili ime bili njegovo najmilije mjesto. Cardak koji je kraj njih napravio bio je svratište najvidenijih ljudi tog vremena koji su u karavanima prolazili od Dubrovnika prema Carigradu. Tu su se mirila bratstva i dogovarale trgovine. Tu se konacilo, odmaralo i dobro gostilo. Jagnjetina, sir i kajmak i danas su ljepši kraj tih izvora nego drugdje. «Dobra ti voda, Ali – pašo», prica se da su govorili ljudi bogato ugošceni u Ali – pašinim dvorima
