Problem koji posebno opterećuje muslimane Bugarske je loša ekonomska situacija. Oni su više nego drugi bili pogođeni ekonomskim padom nakon 1989. godine. U nekim muslimanskim predjelima nezaposlenost dostiže 90% pa je kao rezultat preko 65% stanovništva iz nekih krajeva iselilo u Tursku. Nekad je u Bugarskoj bilo 2.300 džamija, da bi ih 1951. aktivno bilo 1460, a 1966. g. 1300. Velika medresa u Kolarovgradu zatvorena je 1952. Bugarski su muslimani 1935. u porodičnim pitanjima pravdu tražili na 22 šerijatska suda, a djecu su školovali u preko 2.100 osnovnih i srednjih, i desetak vjerskih škola. U socijalističkoj Bugarskoj nije postojala nijedna srednja niti viša islamska obrazovna ustanova. Danas postoje tri srednje islamske škole, dok u
Sofiji postoji Visoki islamski institut na kome je do sada školovanje završio mali broj studenata. Strana pomoć je ključna za funkcioniranje ovih institucija i ona uglavnom dolazi iz Turske, nešto manje iz arapskih zemalja, dok alevijsku zajednicu pomažu iranske agencije. 

Srbija se sa islamom srela preko Osmanlija pod čijom je vlasti bila između tri i pet stoljeća, zavisno o kojemu dijelu zemlje je riječ. Osvajanje teritorija koje danas čine Srbiju počelo je dvjema bitkama na Kosovu polju 1389. i 1448., i osvajanjem prijestolnice srednjovjekovne srpske države Smedereva 1459., a završeno neposredno nakon osvajanja Beograda 1521. Mit o Kosovskom boju, koji je srpska nacionalna mašta oblikovala stoljećima što su uslijedila, bio je historijski mnogo važniji od same bitke. Osmanlije su se iz Srbije povlačile postepeno. Na labilnost osmanske vlasti u Srbiji i okolnim teritorijama jasno su ukazali prodori Austrijanaca do Skoplja i Tetova 1689. i zatim do Kosova 1737. Osmanlije su prvi puta određenu autonomiju
srpskoj kneževini, koja je obuhvatala samo dio današnje Srbije južno od Dunava, dali 1817. godine. Slijedeće povlačenje Osmanlija 1833. dovelo je granice Srbije do Sandžaka i okolice Niša. Berlinskim kongresom Srbija je dobila Niš i njegovu južnu okolinu, da bi Balkanskim ratovima Srbija udvostručila svoju teritoriju pripojivši više od polovine Sandžaka i Kosova i cijelu Makedoniju. Uslijedio je egzodus muslimana tih krajeva, posebno Kosova. Prije Prvog
srpskog ustanka 1804. u Srbiji je živjelo nekoliko stotina hiljada muslimana. Njihov progon u 19. i 20. stoljeću bio je posebno masovan i krvav. Već nakon prve faze povlačenja Osmanlija 1834. u tadašnjoj Srbiji (teritorije sjeverno od Sandžaka i Niša) bilo je svega 12.000, a 1866. tek 5.000 muslimana, uglavnom Roma. Procjenjuje se da je samo iz Pomoravlja 1877.-1878. g. po strašnoj zimi, od koje su umrla mnoga djeca i starci dok su u kolonama napuštali svoje domove u Makedoniju iseljeno oko 60.000 porodica, a na Kosovo oko 60.000 osoba. Uprkos suprotnim tvrdnjama zvaničnog Beograda, sve je ukazivalo na dobro organiziran i sistematski progon muslimana s ciljem istrjebljenja teritorija od nepravoslavnog stanovništva.

Sudbinu muslimana doživjeli su i spomenici njihove kulture. U Beogradu je nekada postojalo oko 270 islamskih objekata, dok danas u njemu postoji samo jedna džamija, koja je česta meta napada. U Užicu su porušene 34 džamije, u Smederevu 24, itd. Nakon osvajanja Niša, priznata je muslimanska zajednica na čijem čelu je bio niški muftija. Tada je ponovno otvorena i Bajrakli-džamija u Beogradu. Međutim, tamošnja medresa je zatvorena, dok su
vakufi konfiskovani. U Prvom balkanskom ratu 1912.-1913. Srbija je od Osmanlija osvojila Sandžak, Kosovo i Makedoniju, nakon čega se u Srbiji našlo preko 500.000 muslimana. 

Pored muslimana Kosova, čiji status još nije riješen, i Sandžaka, muslimani su u većem broju prisutni u Beogradu (do 100.000) i na jugu Srbije oko Bujanovca, Medveđe i Preševa (do 150.000). To su muslimanske procjene. Prema popisu stanovništva 2002., međutim, u Beogradu živi svega 20.355 muslimana, a u spomenute tri općine na jugu Srbije samo 57.595 Albanaca. Ukupno, prema istom popisu, u Srbiji bez Kosova živi 239.658 muslimana, od čega 8.073 u Vojvodini. Isti popis je u Republici Srbiji registrirao 136.087 Bošnjaka (od čega 1.188 u Beogradu), 61.647 Albanaca, 19.503 Muslimana i 4.581 Goranaca. 

U Srbiji živi i oko 108.193 Roma ali procent muslimana među njima nije poznat. Albanci južne Srbije su se digli na ustanak 2001., ali je on brzo ugušen jer nije naišao na odobravanje međunarodnih faktora. Na sjeveru Srbije, u Vojvodini, veće muslimanske zajednice postoje u Novom Sadu, Zrenjaninu, Beočinu i Subotici. Svaki od ovih gradova ima organiziran džemat. Na desnoj obali Drine kod Zvornika u Malom Zvorniku nalazi se također
značajna skupina muslimana koja ima i džamiju.

Crna Gora

Značajnije prisustvo islama na teritoriji današnje Crne Gore datira iz vremena osmanske vlasti na tim područjima s kraja 14. stoljeća. Postepenim povlačenjem Osmanlija sa teritorije današnje Crne Gore koje je počelo 1516. (sa Cetinja), a okončano 1912. napuštanjem crnogorskog Sandžaka (Pljevlja, Bijelo Polje, Rožaje, Berane, Plav i Gusinje), crnogorske je muslimane zadesila ista sudbina kao i druge muslimane iz ostalih dijelova nekadašnjeg osmanskog Balkana. Period 1707.-1709. bio je posebno težak. Gorski vijenac crkvenog vođe Petra Petrovića Njegoša najpoznatiji je književni spomenik tim teškim vremenima. Nezavisnost Crne Gore, bez sandžačkog dijela priznata je 1878. na Berlinskom kongresu. Iste godine u Crnoj Gori osnovana je prva islamska zajednica u jednoj kršćanskoj državi na Balkanu. Te godine je kralj Nikola I, uz saglasnost šejhu-l-islama iz Istanbula, za
muftiju muslimana Crne Gore postavio Saliha ef. Hulija iz Ulcinja, inače rođenog Skadranina. Crna Gora je tada imala kadiluke u Ulcinju, Baru, Podgorici, Kolašinu i Nikšiću, a muftije i kadije je plaćala država. Šerijat je u C. Gori primjenjivan do1946. Nakon raspada jedinstvene jugoslavenske Islamske zajednice 1993., u Crnoj Gori je osnovana Islamska zajednica na čelu sa reisu-l-ulemom. Ona upošljava 65 imama.

Prema popisu 1991., 14% crnogorskih građana su bili Bošnjaci, a 7% Albanci (s tim da su neki Albanci katolici). Iako čine tek oko petine stanovništva u ovom trenutku muslimani su značajna politička snaga zbog podrške vladajućoj koaliciji u nekoliko posljednjih godina. Od brojnih džamija koje su sagrađene u 16. i 17. stoljeću do danas je sačuvano oko 140 džamija, od kojih je tridesetak sagrađeno krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Postoje
podaci o šezdesetak džamija koje su srušene u ratovima, bunama, požarima, zemljotresima ili su jednostavno bile zapuštene iseljavanjem muslimana. Najpoznatiji alimi koje je dala Crna Gora su hafiz Salih Gašević (1855.-1898. ili 1899.), sastavljač poznatog mevluda, i pljevaljski muftija Mehmed Nurudin Vehbi Šemsekadić (1827.-1887.), učesnik otpora austrougarskoj okupaciji 1878.

Sandžak

Sandžak je regija na granici Srbije i Crne Gore koja pokriva oko 8.000km2, a njegovo središte je Novi Pazar na čijoj općini živi oko 100.000 ljudi. Sandžak obuhvata općine Priboj, Nova Varoš, Pljevlja, Prijepolje, Sjenica, Tutin i Novi Pazar, u Srbiji, te Bijelo Polje (Akova), Berane, Rožaje i Plav u Crnoj Gori. Prema popisu stanovništva Srbije 2002., Bošnjaci su većina samo u tri općine srbijanskog dijela Sandžaka (Tutin, Sjenica i Novi Pazar). Novopazarski kraj je kolijevka srpske države nastale u 12. st., koja se kasnije 'selila' na sjever. Novi Pazar je nekada bio sjedište sandžaka po čemu je regija i dobila ime. Sandžak je od 1578. do 1877. bio sastavni dio Bosne. Kao zasebna administrativna jedinica unutar Osmanske države postojao je do Balkanskih ratova 1912., kada ulazi u sastav Srbije i Crne Gore. U naredne dvije godine Sandžak je napustilo oko 80.000 muslimana, a ubijeno ih je više hiljada. U godinama koje su uslijedile ubijeno je još nekoliko hiljada muslimana, a najzloglasniji pokolj desio se u Šahovićima 1924., kada su ubijana i djeca u naručju njihovih majki. U toku Drugoga svjetskog rata stradalo je oko 15.000 muslimana Sandžaka, a četnički vođa Draža Mihajlović naredio je njegovo 'čišćenje' od muslimana. U tom ratu Sandžaklije su pokušale obnoviti svoju državotvornost formirajući Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja, ali to
komunisti nisu dopustili. Iseljavanje muslimana iz Sandžaka u Tursku i Bosnu nastavljeno je i u vrijeme komunističke vlasti pa se procjenjuje da danas u Turskoj živi i do milion potomaka useljenika iz Sandžaka. Posebno težak period za Sandžak bile su devedesete godine 20. st., kada je iz Sandžaka izbjeglo oko 80.000 uglavnom mlađih ljudi, a ubijeno nekoliko desetina. Stotine muslimana su bile kidnapovane i opljačkane. Srbijanske su vlasti posebno pokušale iseliti sjeverozapadni Sandžak kako bi napravile etnički prekid sa muslimanima Bosne. Padom režima Slobodana Miloševića politička pozicija tamošnjih muslimana se bitno popravila. Novi Pazar je nekada bio razvijen grad jer se nalazio na glavnoj komunikaciji iz Istanbula ka zapadu. U vrijeme SFRJ sistematski je zaobilažen u svim razvojnim planovima pa se lokalno stanovništvo moralo osloniti na vlastitu snalažljivost. 

Prema procjenama Muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka 1993., u Sandžaku je živjelo oko 350.000 muslimana koji su činili 66% ukupnog stanovništva (530.000). Ostalo su Srbi i Crnogorci. Prema popisu stanovništva iz 1991. g., pak, muslimani su činili oko 54% od 420.000
Sandžaklija. Ove procjene su u značajnom raskoraku sa podacima zvaničnog popisa stanovništva u Republici Srbiji 2002. godine koje smo gore naveli, a koji ne donosi posebne podatke za Sandžak.

O vjerskom životu u Sandžaku brine Mešihat Islamske zajednice Sandžaka na čelu sa muftijom. Mešihat je dosada osnovao medresu u Novom Pazaru (sa ženskim odjeljenjem u Rožaju) i Islamsku pedagošku akademiju. Univerzitet u Novom Pazaru je otvoren 2002. 

Kosovo

Islam je na Kosovo ušao na velika vrata bitkama na Kosovu 1389. i 1448. i nikada ga više nije napustio, pa ni onda kada su ga napustili njegovi zaštitnici Osmanlije 1912. Prije toga Kosovo su dva puta nakratko zauzimali Austrijanci 1689. i 1737. Kada su Srbi i Crnogorci okupirali Kosovo 1912., činili su sve da ga očiste od muslimana. Realne procjene govore o 25.000 ubijenih muslimana, uglavnom Albanaca u Prvom Balkanskom ratu 1912.-1913. i oko 120.000 iseljenih u periodu 1912.–1915. Nakon samo tri mjeseca rata 1912. u Uroševcu su ostala svega tri muslimana starija od petnaest godina. Na hiljade muslimana i muslimanki je pokršteno i silovano. Pravilo dana je bilo: protiv muslimana je sve dozvoljeno – ne samo dozvoljeno već i poželjno i zapovijeđeno. Od jeseni 1912. do januara 1914. srpska vojska je od 32 džamije u Prizrenu 30 njih pretvorila u kasarne, skladišta i štale. Da bi opravdala svoje teritorijalne pretenzije, Srbija u popisu 1913. u Prištini nije registrirala nijednog Albanca! Međutim, za realizaciju masovnog raseljavanja Albanaca i useljavanja Srba nije bilo dovoljno vremena jer je od 1915. do 1918. Kosovo okupirano od Austro-Ugarske i Bugarske. Mnogi su ove snage, a posebno Austrijance, dočekali kao oslobodioce. Porazom Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu Srbija ponovo okupira Kosovo i počinje iseljavanje Albanca i
naseljavanje Srba pa se udio srpskog stanovništva regije sa 24% 1919. popeo na 38% 1928. godine. Albanska zemlja je u više navrata u periodu 1919.-1935. sistematski otimana i dijeljena srpskim kolonizatorima. 

Takozvanim 'džentlmenskim sporazumom' sa Turskom iz 1938. Jugoslavija je do 1944. trebala iseliti 40.000 'turskih' porodica u Tursku u zamjenu za novac koji je trebala platiti, ali je početak Drugog svjetskog rata i okupacija Kosova od strane Italije, Njemačke i Bugarske osujetila realizaciju tog sporazuma. On će biti obnovljen u vrijeme ministrovanja i terora Aleksandra Rankovića 1953. Računa se da je u periodu 1918.-1941. sa Kosova iseljeno oko 150.000 Albanaca muslimana. Intelektualno respektabilnim iseljavanje Albanaca i ostalih muslimana pokušali su učiniti brojni srpski intelektualci među kojima su se istakli akademik Vaso Čubrilović (1944.) i književni nobelovac Ivo Andrić. 

Kosovo 1945., odlukom ondašnjih komunističkih vlasti, postaje autonomna pokrajina unutar federalne Srbije. U narednih dvadeset godina oko 100.000 muslimana Kosova se iselilo u Tursku. Oni koji su ostali trpili su veliku socijalnu nepravdu, posebno u vrijeme strahovlade Aleksandra Rankovića. Tako su 1953. Srbi i Crnogorci činili 27% kosovskog stanovništva, dok su na upravnim i rukovodećim pozicijama bili u 68% slučajeva. Godine 1963. Albanci su živjeli svoje najteže dane u Titovoj Jugoslaviji, nakon čega se njihov položaj postepeno popravlja, kao i status Kosova u jugoslavenskoj zajednici. Već 1971. Srbi i Crnogorci čine 21% stanovništava i 'samo' 52% rukovodećeg kadra u pokrajini. Ustavom iz 1974. Kosovo je dobilo većinu karakteristika republike. Zahvaljujući tome, 1981., naprimjer, dvije trećine sigurnosnih snaga bili su Albanci. Prije svega uslijed nepovoljnih ekonomskih uvjeta življenja i besperspektivnosti u periodu 1961.-1981. Kosovo je napustilo oko 80.000 do 100.000 Srba, kao što su činili i drugi narodi iz drugih pasivnih krajeva Jugoslavije. Istovremeno Albanci su imali najveći natalitet u Evropi pa je postotak Srba na Kosovu 1991. spao na 11%. S druge strane, Srbija je do 1994. imala najvišu stopu pobačaja u Evropi: 214 pobačaja na 100 porođaja. To je poslužilo kao podloga srpskim nacionalistima da iskonstruiraju priču o 'demografskoj agresiji' muslimana, prije svega na Kosovu, ali i u Bosni i Hercegovini. Istina je, međutim, da sporadičnih pritisaka na Srbe jeste bilo ali da je ekonomija bila glavni faktor seobe Srba kao i visokog nataliteta Albanaca.

Isfrustrirani lošim ekonomskim uvjetima, studenti Univerziteta u Prištini u martu 1981. izlaze na ulice tražeći hranu i bolje uvjete. Policija je reagirala energično, a srpski nacionalisti su učinili sve da demonstracije prikažu kao atak na Srbe i Crnogorce i buđenje albanskog nacionalizma, šovinizma i iredentizma. Bilo je to 'samoispunjavajuće proročanstvo'. U jeku nacionalnih previranja na Kosovo 1987. stiže tada malo poznati Slobodan Milošević i obećava Srbima da «niko ne smije da ih bije». Dvije godine kasnije, u martu 1989., ukinuta je autonomija Kosova, a sve nezadovoljniji Albanci su iste godine proglasili 'republiku Kosovo'. Glavna politička snaga postala je Demokratska liga Kosova - DLK na čelu sa Ibrahimom Rugovom. Nacionalistička srpska politika samo je radikalizirala albanske zahtjeve koji su nakon početka ratova u Hrvatskoj i Bosni prešli kritičnu tačku: Albanci su sada zaista tražili
potpunu neovisnost od Jugoslavije. Pokušaj naseljavanja srpskih izbjeglica iz Krajine u Kosovo 1995. nije mogao bitnije uticati na demografsku sliku Kosova gdje su Srbi činili svega desetinu stanovništva. Kada su, međutim, kosovski Albanci 1995. shvatili da su sukobi u Hrvatskoj i Bosni riješeni neovisno od Kosova, DLK i njena pacifistička politika su počele gubiti legitimitet. 

Krajem 1997. na političku pozornicu Kosova stupa Oslobodilačka vojska Kosova – OVK napadima na srpske snage sigurnosti koje su reagirale nesrazmjernom upotrebom sile, posebno prema civilima. Nakon više neuspjelih pregovora, 24. marta 1999. snage NATO-a počinju bombardirati Miloševićevu Jugoslaviju. U narednih mjesec dana srpska vojska i policija su iz pokrajine protjerale oko 600.000 Albanaca. Oko 850.000 su interno raselili a do 1999. s Kosova je već bilo izbjeglo 100.000 osoba. Nakon intenziviranja napada Jugoslavija iste godine faktički potpisuje kapitulaciju i povlači sve svoje sigurnosne snage sa Kosova i pokrajinu predaje Ujedinjenim nacijama koje ni nakon četiri godine nisu počele pregovore o konačnom statusu Kosova. Dejtonski sporazum za BiH pokazao je da takvi pregovori mogu izroditi rješenja bez presedana ali je sasvim sigurno da Albanci neće biti zadovoljni nikakvom vrstom saveza sa Srbijom. S druge strane većina Srba još vjeruje u mit o Kosovu kao srpskoj zemlji, mada je sve više onih koji zagovaraju 'civiliziranu secesiju' Kosova kako Srbi uskoro ne bi postali manjina u državi koja je po njima dobila svoje ime. Prema predviđanjima u koja je
nekada malo ko vjerovao, kriza Titove Jugoslavije počela je i završila na Kosovu na način koji je malo ko mogao zamisliti.
Muslimanska zajednica Kosova danas broji nešto manje od dva miliona muslimana. Etnički su najbrojniji Albanci, koji su 90-95% muslimani, a ima značajna skupina Bošnjaka, Goranaca, koji sebe uglavnom osjećaju i imenuju Bošnjacima, i Turaka (10-20 hiljada), posebno u okolini Prizrena, te Roma (prema popisu iz 1991. bilo ih je 43.000). Otkako su počeli protesti Albanaca na Kosovu 1981. g., albanski nacionalizam je monopolizirao javni diskurs
Kosova tako da je teško procijeniti u kojoj mjeri islam i islamske društvene institucije utiču na život tamošnje muslimanske zajednice. Za «Albance je vjera albanstvo», davno je kazao jedan albanski pjesnik, a u najvećoj mjeri važi za kosovske Albance. 

Kosovski muslimani imaju svoju Islamsku zajednicu sa sjedištem u Prištini. Od islamskih obrazovnih institucija IZ na Kosovu ima tri medrese (ili tačnije jednu sa tri odjeljenja i 700 učenika) i Fakultet islamskih nauka u Prištini, koji je otvoren 1992. godine, a koji pohađa oko 400 studenata. Od 513 džamija 218 ih je oštećeno ili srušeno u napadima srbijanske vojske 1999. Do decembra 2001. g. 75-80% njih je opravljeno uglavnom donacijama iz inozemstva. Zgrada medrese u Prištini je oštećena i popravljena. Status IZ-e još nije pravno definiran kao ni uvođenje vjeronauke u škole čije uvođenje IZ-a traži još od 1992. godine.

Makedonija

Islam su u Makedoniju donijele Osmanlije koje su ovu zemlju osvojile između 1371. i 1402. godine. U narednih gotovo pet i pol stoljeća, do 1912., Makedonija je ostala duboko unutar teritorija Osmanske države, što je njenim muslimanima omogućilo relativno mirniju historiju u poređenju sa ostalim dijelovima Balkana koje su naseljavali muslimani. Nakon poraza Osmanlija u Prvom balkanskom ratu 1912., Makedonija biva okupirana od strane Srbije, u čijim okvirima ostaje do 1941., s izuzetkom 1915.-1918. Stvaranjem avnojevske Jugoslavije, Makedonija je postala jedna od šest ravnopravnih jugoslovenskih republika, da bi njenim raspadom stekla neovisnost bez ispaljenog metka. Međutim, nakon okončanja sukoba na Kosovu, 2000. i 2001. došlo je do sukoba pobunjenih Albanaca, nezadovoljnih svojim položajem u državi, i makedonskih sigurnosnih snaga. Sukobi su okončani potpisivanjem
Kumanovskog sporazuma u ljeto 2001. g. i usvajanjem amandmana na Ustav Makedonije, koji bi trebali pomoći u korigiranju nepovoljnog položaja Albanaca. 

U Makedoniji danas živi značajna i vitalna muslimanska zajednica. Nju uglavnom čine Albanci (99% muslimani), te Turci, Romi i muslimani slavenskog porijekla. Prema zvaničnim podacima po popisu stanovništva iz 1991. g., u Makedoniji je tada bilo 2.033.964 stanovnika, od čega je 1.328.817 bilo Makedonaca, 441.987 Albanaca, 77.080 Turaka i 52.103 Roma. Prema podacima Islamske zajednice, danas u Makedoniji živi oko milion muslimana ili oko 50% ukupne populacije. Procjenjuje se da Albanaca ima oko 700.000, Turaka oko 100.000, Bošnjaka oko 50.000 (u Skoplju, Velesu i Prilepu), muslimana makedonskog etničkog porijekla oko 50.000, te Roma i Torbeša oko 100.000. Pitanje broja muslimana, a posebno Albanaca politički je vrlo osjetljivo zbog implikacija po podjelu vlasti. Politički, Albanci su okupljeni oko nekoliko političkih stranaka, dok Turci imaju svoju stranku.
Muslimani Makedonije su organizirani u jedinstvenu Islamsku zajednicu sa reisu-lulemom na čelu. Zajednica ima 520 džamija, 690 mekteba, sedamnaest tekija, jednu srednju vjersku školu u Skoplju (Isa-begova medresa) i Fakultet islamskih nauka otvoren 1998. godine. U sukobima Albanaca i Makedonaca 2001. g., prema podacima IZ-e u Makedoniji, uništeno je dvanaest a oštećeno 56 džamija. Glavni problemi IZ-e su vjeronauka u školama i vraćanje
oduzetih vakufa. Albanski muslimani imaju i univerzitet na albanskom jeziku u Tetovu. 

Grčka

Muslimani su na teritoriju današnje Grčke stigli još 653., kada su se po prvi puta iskrcali na otok Rodos, kojem će se i kasnije vraćati. Godine 827. andaluzijske Emevije osvojile su Kritu čiji su stanovnici u 10. st. većinom bili muslimani. Otok su 961. ponovo preuzeli Bizantinci i prognali
sve muslimane. Međutim, prije dolaska Osmanlija islam nije imao značajniju ulogu u životu tamošnjeg stanovništva. Današnja muslimanska zajednica u Grčkoj vezana je za pet i po stoljeća osmanske vlasti na tim prostorima od polovine 14. st. do 1830., odnosno 1919. u Zapadnoj Trakiji. Naime 1930. samo južni dijelovi današnje Grčke (Atina, Peloponez, Kiklada i srednja Grčka) postali su nezavisni, dok je ostatak teritorija Grčka pripojila kasnije, uglavnom nakon Balkanskih ratova. Muslimani su u tim dijelovima činili oko trećine stanovništva, ali su po uspostavi grčke države u jeku sistematskih pokolja i progona nestali. Kada je Grčkoj 1913. pripojen Epir, u njemu je oko polovine stanovništva bilo muslimansko. Zapadna Trakija je sa 61% muslimana u sastav Grčke ušla tek 1919., a neki otoci tek 1947. Tokom rata za nezavisnost Grčke (1821.-1830.) i potonjih kampanja za progon muslimana, a posebno nakon sporazuma o razmjeni stanovništva između Grčke i Turske (1923.), većina muslimanskog stanovništva, oko pola miliona, napustila je Grčku, dok se istovremeno oko milion Grka iselilo iz Turske. Procenat muslimana u Grčkoj je nakon te razmjene spao sa 13% na 4%. U periodu 1939.-1951. iz Grčke se iselilo još dvadesetak hiljada muslimana, uglavnom Turaka, zbog nacističke okupacije i građanskog rata (1946.-1949.), koji je vodila grčka ljevica protiv vlade. 

Nakon ove razmjene stanovništva u Grčkoj je ostalo pet skupina muslimana: Turci Zapadne Trakije, Pomaci grčkih Rodopa, Albanci sjeverozapadne Grčke, Turci Rodosa i Kosa te Romi. Njima je međunarodnim ugovorima, posebno Sporazumom iz Lozane 1923., dozvoljeno da imaju svoje vjerske institucije kao što su vakufi, ured muftije, neke obrazovne institucije i šerijatski sudovi, koji su i danas aktivni. Sve ove skupine zajedno broje između 120.000 i 150.000 stanovnika ili oko 1,5% ukupne grčke populacije. Najbrojniji su Turci zapadne Trakije (oko 100 hiljada ili 25% stanovništva te oblasti) i Pomaci ili muslimani koji govore bugarski na Rodopima (30.000, od kojih se većina izjašnjava Turcima). Pomaci su predstavljali praktično zatvorenu zajednicu izoliranu nepristupačnim terenom i strateškim interesima Grčke sve do novembra 1995. godine, kada je dokinut status vojne oblasti u područjima koja oni naseljavaju. Naime, grčka vlada je taj dio Rodopa proglasila vojnom zonom i zabranila pristup drugih civila u njega, dok su sami stanovnici imali posebne lične karte kojima su se mogli kretati samo u radijusu do 30 kilometara od mjesta stanovanja. Za daljnje putovanje trebali su posebnu dozvolu. Neke od ovih restrikcija još su na snazi, a njihov cilj je da nagnaju Pomake na iseljavanje u Tursku. Položaj turskih muslimana uveliko zavisi od trenutnih odnosa Turske i Grčke, koji su često zategnuti i koji su između ostalog opterećeni upravo prisustvom ovih muslimana na grčkoj teritoriji. U ovom trenutku nema znakova bilo kakvog vjerskog, kulturnog, ekonomskog ili političkog boljitka ove zajednice. Pored ovih domicilnih muslimana, značajno je i prisustvo muslimana iz Albanije, koji su često primorani mijenjati svoja muslimanska u grčkopravoslavna imena (pa i vjeru) da bi dobili radnu vizu. Procjenjuje se da u Atini boravi oko 30.000 muslimana uglavnom iz drugih zemalja. 

U vrijeme vojne diktature 1967.-1974. položaj muslimana Grčke je bio posebno težak. Situacija se nije značajnije promijenila ni nakon 1974. g. zbog kiparske krize. Od 1977. nazivi mjesta su dobili grčku formu, dok je upotreba turskih naziva bila zabranjena. Muslimani praktički nisu bili zapošljavani u državnu administraciju, teško su dobivali dokumente koji su im često oduzimani zbog putovanja u Tursku. Njihovi lideri su često izvođeni pred sud i osuđivani zbog zastupanja nacionalnih i vjerskih interesa muslimana. Grčke vlasti također uporno nastoje manipulirati položajem glavnog muftije u Komotini, koji je vrhovni vjerski autoritet i kadija muslimana u privatnim poslovima, postavljajući muftije bez saglasnosti lokalne muslimanske zajednice. Rješavajući jedan takav spor 1999. Evropski sud za ljudska prava je ustanovio da, iako je muftija plaćen iz državnog budžeta, grčka vlada nije zakonski postupila. Danas je situacija nešto bolja, ali još mnogo toga treba uraditi posebno na polju obrazovanja i integracije u grčko društvo.
Prema podacima grčke vlade, 1994. postojala je 231 osnovna škola za muslimane (ili bolje Turke) sa oko 12.000 učenika, dvije srednje škole i dvije vjerske škole sa oko 500 studenta. Očit je manjak srednjih škola zbog čega mnogi roditelji svoju djecu ne šalju u srednju školu ili ih školuju u Turskoj, što dodatno otežava integraciju muslimana u grčko društvo. 

Muslimanima Grčke na usluzi je 250 džamija, a u prosjeku oko 500 muslimana iz Grčke obavi hadždž svake godine.

 Agović, Bajro. Džamije u Crnoj Gori. Podgorica: Almanah, 2001.
 Avdić, Hakija. Položaj Muslimana u Sandžaku. Sarajevo: Biblioteka Ključanin, 1991.
 Bandžović, Safet. Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeća. Sarajevo, 1998.
 F.P.N. «Islam nije u Mađarskoj od jučer». Islamska misao br. 140, 61-63.
 Grigore, Georges. “Muslims in Romania”. ISIM Newsletter br. 3.
 Huseyin, Huse mehmet. «The Office of the Mufti in Contemporary Greece», magistarska teza, Međunarodni islamski univerzitet u Maleziji 1998.
 Imamović, Mustafa. Historija Bošnjaka. Sarajevo: BZK Preporod, 1998.
 Islamic Studies – Special Issue on Islam in the Balkans, vol. 36, no. 2-3 (1997).
 «Islam u Mađarskoj: kratki istorijski prikaz». Islamska misao br. 143, 57-58.
 Karčić, Fikret. Muslimani Balkana ‘Istočno pitanje’ u XX vijeku (Tuzla: Behram-begova medresa, 2001).
 Lederer, Gyorgy. "Islam in East Europe". Central Asian Survey.

 Malcolm, Noel. Kosovo: Kratka povijest. Sarajevo: Dani, 2000.
 Omerbašić, Šefko. Islam i muslimani u Hrvatskoj. Zagreb: Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj, 1999.
 Oprisan, Ana i George Grigore. “The Muslim Gypsies in Romania”. ISIM Newsletter br. 8.
 Popović, Alexandre. “Balkan States” u J. L. Esposito. The Oxford Encyclopedia of the Modern Islamic World (New York: Oxford University Press, 1995) 184-187.
 Szajkowski, Bogdan et al., “Islam and Ethnicity in Eastern Europe: Concepts, Statistics, and a Note on Polish Case” u Gerd Nonneman, Tim Niblock i Bogdan Szajkowski, (ured.). Muslim Communities in New Europe (Ithaca Press, 1996), 27-51.
 Todorova, Maria. “Identity (Trans)formation among Bulgarian Muslims” u Laszlo Kurti i Juliet Langman, ured., Beyond Borders: Remaking Cultural Identities in the New East and Central Europe (Boulder: Westview, 1997), str. 63-83.
 Zekaj, Ramiz. The Development of the Islamic Culture among Albanians During the XXth Century (Tirana: The Albanian Institute of Islamic Thought and Civilization, 1997). 

Izvor: Finalna verzija ovog teksta objavljena je u Atlas islamskoga svijeta.
Sarajevo, Udruženje ilmijje IZ u BiH, 2004, 572-585.