Izvještaj crnogorske istražne Komisije o nasilnom pokrštavanju Bošnjaka muslimana u novooslobođenim oblastima 1913. godine
O pokrštavanju muslimana u novooslobođenim oblastima 1912-1913. godine, odnosno, u Sandžaku i Metohiji, najopširnije je do sada pisao Branko Babić (Politika Crne Gore u novooslobođenim oblastima 1912-1914, Cetinje/ Titograd, 1984, 221-242).
No, njegovo istraživačko bavljenje ovim problemom nije ni izdaleka pružilo odgovore na mnoga važna pitanja, niti je njegovo situiranje ovog problema izvršeno u potrebnom istorijskom i političkom kontekstu, sa obaveznim osvrtom na genezu crnogorske politike prema inovjercima. Začuđujuće je i Babićevo površno prezentiranje mnogih prvorazrednih izvora koji se odnose na ovaj problem, iako se ne može sporiti da je izvorna osnova njegovog rada veoma respektabilna.
Jedan od važnih izvora kojeg je B. Babić veoma površno koristio, a posebno dio koji se tiče odredenja crnogorske vlasti prema učinjenim zloupotrebama i nezakonitim djelatnostima u novooslobodenim oblastima, jeste i Izvještaj posebne Izvještaj posebne Izvještaj posebne Izvještaj posebne Izvještaj posebne istražne komisije koju je formirala crnogorska vlada, polovinom 1913. istražne komisije koju je formirala crnogorska vlada, polovinom 1913. istražne komisije koju je formirala crnogorska vlada, polovinom 1913. istražne komisije koju je formirala crnogorska vlada, polovinom 1913. istražne komisije koju je formirala crnogorska vlada, polovinom 1913. godine godine godine godine godine. Komisija je imala za cilj da istraži i prezentira nezakonite postupke lokalnih vlasti u novooslobodenim oblastima, i to: pljačke, ubistva, otimačine, razne oblike nasilja i, naravno, nasilno pokrštavanje.
Istražne radnje Komisije odnosile su se na oblast Peći, Žakovice i Rožaja. Na čelu Komisije bili su Gavrilo M. Cerović, član Glavne državne kontrole, i Savo K. Vuletić, državni komesar pri Barskom društvu i narodni poslanik. Izvještaj o nezakonitim postupcima crnogorskih lokalnih vlasti oni su završili 19. septembra 1913. godine. Izvještaj je stavljen na uvid crnogorskoj vladi i kralju Nikoli.
Na marginama Izvještaja postoje kraljeve zabilješke i primjedbe. Dokument se čuva u Državnom Arhivu Crne Gore, pisan je kurzivom ćirilicom. Za ovu priliku, priređivači su iz ovog opširnog Izvještaja izdvojili dio koji se odnosi na nasilno pokrštavanje muslimanskog stanovništva u Peći i okolini.
U Peći je, po oslobođenju iste, od strane komandanta Istočnog Odreda, g. brigadira Janka Vukotića, bila uspostavljena naša vlast i postavljeni su: za komandanta vojnog pećsko-đakovačkog okruga voj. brig. Lakić Vojvodić, a za oblasnog upravitelja oblasti Pećske i komandanta mjesta i mjesne vojne posade kom. Jovan N. Plamenac, kojemu su dodati: sekretar Dušan Jovović, šef oblasne žandarmerije kom. Sava Lazarević, policijski kapetan u Peći Tomo Joksimović, šef mjesne policije Marko Kusovac a pri tom još nekoliko privremenih sekretara, nekoliko oficira i drugih činovnika za upravnu i policijsku službu.
Odnos između brigadira Vojvodića i komandira i upravitelja Plamenca bio je upravo nikakav i Plamenac se nije u stvari ni za šta obraćao Vojvodiću, niti zavisio u radu od njega, a Vojvodić, opet, nije gotovo nikako ni insistirao, da reprezentuje povjerenu mu vlast u korist svog prava i službe.
Ovo je rđavo uticalo na službene poslove onamo i na ugled državne vlasti, što će se najbolje predstaviti jednim konkretnim slučajem iz vremena pokrštavanja onamošnjih muslimana, o kojemu će docnije biti riječ, kad se u ovom referatu bude govorilo o tom pokrštavanju. Prema tome, oblasni upravitelj Plamenac odnosno oblasna uprava u Peći, uzela je bila onamo sve poslove na sebe i vojne i civilne službe. Komandir Jovan Plamenac, upitan na zapisniku (od 10. jula ove godine) zašto se nije za vojničke stvari potčinjavao naređenjima vojvode Lakića Vojvodića, da on ima naređenje od tadašnjeg Ministra unutrašnjih djela Jovana Plamenca, da to ne činji i da se za sve, što se tiče njegove vojne i građanske službe, njemu, ministru Plamencu, obraća.
Komandir Plamenac se još izjasnio, da takvim naređenjem on smatra telegram Ministra Plamenca od 11. februara ov. godine broj 648. (i ako on i prije toga nije ni u čemu rešpektovao kompetentnost vojvode Vojvodića), koji je telegram Komisija proučila i ustanovila, da je Ministar Plamenac kom. Plamencu njime naredio, ne da se ne pokorava naređenjima Vojvodićevim za vojničke stvari, no naprotiv u odgovor na njegovu depešu broj 1021 upućuje kom. Plamenca, da ne šljeduje naređenjima sa strane, koja su mu se izdavala u ime neodgovornih činilaca, a mimo nadležnih ministara. Nalazimo, da je ovo Ministrovo naređenje za ono vrijeme bilo vrlo cjelishodno; ali mu se kom. Plamenac nije pokorio, već naprotiv radio, što je upravo i fatalno bilo za njegov službeni rad u Peći. Kao što će se docnije viđeti, oblasnom upravom u Peći je u mnogome ignorisan i onamošnji vojni Oblasni Sud jer je uprava pored ostalog preko svojih potčinjenih organa izricala i izvršavala kazne (obično smrtne) i za ono, za šta je samo sud bio nadležan.
Sve je ovo obično u vezi sa kupljenjem oružja od onamošnjeg muslimanskog stanovništva, a s tijem su u vezi obično i drugi radovi i uticaj državnih organa, za koje su ovi optuženi Komisiji: kao pokrštavanje, pljačke i ucjene, konfiskacije i t.d. Prije no bismo o svemu tome počeli ovdje posebice govoriti, napominjemo, da smo došli do saznanja, da je tih tužbi mnogo manje, no ih je imalo biti. Osobito građani varoši Peći (muslimani) gotovo se nijesu ni žalili, i ako smo se iz našeg rada u opšte uvjerili, da je bilo dosta predmeta za žalbe. Ovo se dade objasniti ovim okolnostima: a) Uopšte muslimani varošani ne rado se žale za učinjene im neprilike, b) bilo je po svoj prilici uticaja i iz Peći i sa strane (čak i s Cetinja), da se ovi ne žale. Pored ostalog bilo je i prijetnji, da će oni koji se budu žalili, navući na sebe mržnju i odgovornost pred onima, na koje se budu žalili, koji i ako sad nijesu u vlasti onamo, biće docnije. Mi smo u svoje vrijeme iz Peći obraćali pažnju s Ministra unutraš. djela na ove uticaje i biće da ih je on suzbijao, ali nijesu suzbjeni. No mi smo, bez obzira na sve to, nastavili svoju misiju na način, koji smo držali za najbolji, te ćemo ovdje iznijeti rezultate toga, grupišući predmete po njihovoj prirodi, kako slijedi
3/X 910 B. Pokrštavanje.
Pošto su se ustanovile naše vlasti u Peći, počele su se polako osobe javljati, izjavljujući želju da prijeđu u hrišćansku pravoslavnu vjeru. Oblasni upravitelj Plamenac, kao što je već napomenuto, bio je oprezan iz početka i htio je, da se sa ovim licima čini sva ona procedura, koja obično biva kad hoće neko da prevjeri i upravo tijem i inače privremeno je odbijao prelaz u pravoslavlje, bez sumnje vodeći računa o ondašnjem vremenu i političkoj situaciji, što je bilo i opravdano. No docnije se u tome popustilo bez sumnje, kao što je napomenuto, uticaja i Plamenčeve okoline i na njega i negdje dalje nad onih čija je utvrđeno mišljenje, stvoreno rečenom Plamenčevom okolinom, (da stanovništvo muslimansko u Peći i okolini tobož hoće od dobre volje, da prelazi u pravoslavlje), moglo biti u ovom presudno.
Da su netačnim referovanjem iz Peći o ovoj “volji” za prelaz u pravoslavlje izazvata naređenja u tom smislu (od strane izvjesnih neodgovornih činilaca) o tome nema sumnje, ali ipak ova naređenja, i ako su nagovještavana i čak otvoreno o njima govoreno u privatnim razgovorima, nijesu komisiji podnesena. Uticajem Dušana Jovovića čak se u Peći pod pokroviteljstvom obl. uprave obrazuje i neko društvo, koje pored ostalog, imađaše za svrhu i agitovanje, da se muslimani pokrštavaju. U toliko dolaze i represivne mjere za kupljenje oružja, rečena ubijstva stoga, od strane upravnih organa, te jača posredna, a često i neposredna agitacija za pokrštavanje. Kad bi na pr. policija mušketala nekolicinu u dotičnom selu, svi ostali seljani istom bi obično izjavili, da hoće da se krste. U Rugovi se dovode pred vlast izvjesni okrivljeni za nešto, pa se izdvajaju oni, koji su se krstili ili hoće da se krste i puštaju se na slobodu, a drugi se smjesta ubijaju.
Da bi izvjesna forma bila održata oblasna uprava naređuje, da predsjednici opština, namješteni po selima i obično uzeti iz redova vojske, u masama dovode muslimane muške i ženske, odrasle i nejake stanovnike povjerenih im opština u Peć, kad bi ovi “izjavili njemu” da hoće da se krste i tu bi onako javno kao na zboru bili pitani: da li odista žele prijeći u pravoslavlje i kad bi to oni onako aklamacijom izjavili, vođeni su da se krste i krštavani opet obično onako korporativno. Predsjednici opština su se poslije osobito utrkivali u tome radu na pokrštavanju, za šta svakako nije bilo bez uticaja ni to, što je oblasna uprava prilične sume novaca trošila i njima i drugijema na račun toga posla izdavala, a kao da se nije tražilo, da se rashodovanje datog novca potkrijepi vjerodostojnim dokumentima. (Ne može se ni pretpostaviti, da nije ovaj novac u veliko zloupotrebljavan i ako do sad nije niko ulazio u detaljni pretres ovog posla, što možda ne bi bilo na odmet naknadno učiniti).
Pokršteni su spoljašnj figurirali kao hrišćani, ali se zna, da su mnogi tajno i dalje vršili muslimanske vjerske obrede. U običnu pošalicu je ušlo tamo pričanje o “hrišćanskom” životu tih pokrštenika. Priča se, pored ostalog, kako bi oni, čim bi se krstili, trčali na kakvu rijeku ili potok te prali ona mjesta na tijelu, gdje su miropomazani i trljali ih pijeskom dotle, dok bi im krv potekla. Rijetko ko da je znao svoje hrišćansko ime i kad bi ih ko za to upitao, obično bi ga upućivali na kumove im, koji su ih krstili, da oni to kažu.
No ne može se poreći, da je među njima bilo i takih (naročito u varoši Peći), koji su bili otpočeli pravi hrišćansko-srpski život svojim držanjem uopšte, a naročito u vršenju hrišćanskih i srpsko-nacionalnih običaja. Docnije su ovi pokrštenjaci počeli valom prelaziti preko Bijelog Drima t.j. na do sad srbijanski kraj. Metohija, ostavljajući kuće i sva druga svoja nepokretna i popokretna dobra, što su naše vlasti konfiskovale, rasprodavale i t.d. i to je stvorilo poslije, kad su se bjegunci povratili, jednu čudnu konfuznost, o čemu će biti docnije riječi u ovom referatu.
Ondašnji predstavnici naše upravne vlasti u Peći ističu - i ako propuštajući to kao kroz zube kao uzrok ovom bjegstvu pokrštenika na srbijanski kraj neku agitaciju od strane izvjesnih, dovodeći u vezu s tom agitacijom i poznati škandal, koji se bio dogodio jednom u Peći, a koji se sastojao u tome, što je masa muslimana (ljudi, žena i djece) iz nekolika pećska sela opštine goraždevačke došla bila u cilju krštenja u Peć pod našom narodnom zastavom i predvođeni svojim opštinskim predsjednikom Veljkom Vojvodićem, (koji je sinovac voj. Lakiću Vojvodiću). Kad je ova masa svijeta našla u varoš Peć od jednom se u njoj učinio preokret i gomila se stala buniti i uzvikivati, da neće da se krsti, da hoće da ostanu vjerni muslimanstvu i t.d., pa ove najurilo kući brig. voj. Lakića Vojvodića u takoj razdraženosti, da treba osobitom srećom računati, što se toga dana nije učinio pokolj, jer su pobunjeni gotovi bili otpočeti grabljenje oružja od žandarma i vojske. Pošto su pobunjenici utišani, mjesto da su odvedeni u crkvu da se krste, odjureni su natrag u njihova sela, a na kraj same varoši pećske ubijeni su nakolicina od njih po naredbi oficira Vukovića potčinjenog voj. Lakiću Vojvodiću.
Ovaj slučaj je bio uzrok, da su naše upravne vlasti u Peći reterirale u radu na pokrštavanju (dakle, prije lične promjene u činovništvu onamo i davanja opšte slobode preko brig. Vešovića da se pokršteni mogu vratiti u muslimanstvo). Čak su slati pravoslavni Pećanci po okolnim selima, da oslobode muslimane, da se neće nasilno pokrštavati niti im se kakav drugi zulum činiti i da agituju, da ne bježe u srbijanski kraj te i da rade svoje polje, koje je stajalo još neobrađeno i ako je vrijeme za rad bilo ne samo došlo no u mnogom i prošlo. Mi nijesmo detaljno ispitivali stvar o rečenoj demonstraciji stanovnika goraždevačke opštine, već smo je se samo dotakli, pošto je g. Spasoje Piletić kao naročiti izaslanik nadležnog ministra u svoje vrijeme to ispitao i, kako smo doznali, podnio referat i spise o tome, te i ne znamo u koliko je opravdano tvrđenje pojedinih, da je bilo agitacije od strane jednih organa naše vlasti protivu rada drugih i t.d., a da je bila disharmonija među njima to smo već ranije naglasili. Svakako bi, po našem mišljenju, trebalo išljeđenju g. Piletićevu pokloniti osobitu pažnju i učiniti što treba po ovom predmetu.
Kada je početkom maja ove godine učinjena skoro totalna promjena u osoblju našeg činovništva u Pećsko-đakovačkom kraju i na čelu svih naših javnih organa došao onamo g. brig. Radomir Vešović, on je, po dobijenim informacijama na nadležnom mjestu, proklamovao slobodu vjeroispovijesti, naglasiv, da može ići na bogomoljstvo kud ko hoće: u crkve ili u xamije, bez obzira da li je dotle ko od muslimana bio kršten ili ne, onda su se pokršteni muslimani voljom povratili u muslimanstvo (vrlo neznatan broj njih zdržao je primljeno pravoslavlje). Bez sumnje je za svakog misaonog čovjeka apsurdno sve, što je u pomenuto vrijeme bilo od naših organa vlasti preduzimato u cilju pokrštavanja muslimana u novooslobođenim krajevima, ali (neka nam se dopusti sloboda uzgredno i ovo napomenuti!) kad je već to učinjeno, ne slažemo se ni s onakvim kontrapostupkom.
Vjerujemo da bi, da je drukče postupljeno, mnogo pokrštenih muslimana, ma samo i formalno, zadržalo pravoslavlje t.j. da je na pr. istom data potpuna sloboda one vjeroispovijedi, u kojoj se ko zatekao onda, kad je Vešović tamo otišao, prećutkujući o povratku u muslimanstvo već pokrštenih (pa i ako bi se to bez ikakvog izražaja i toleriralo). Da je na taj način i neki dio pokrštenih muslimana masamo i formalno zadržat u pravoslavlju, (a u stvari da bi i bili kriptomuslimani), bez sumnje ako ne oni, a ono njihovi potomci, putem vjere i drugih uticaja u vezi s tijem, postali bi dobri Srbi, a to bi mnogo značilo za našu državno-nacionalnu ideju, za čije provođenje u onom kraju stoje nam na putu ozbiljne smetnje. Zašto u tome, što je stanovništvo u masi određeno (poarbanašeno) posrestvom muslimanstva ponajviše. Nije bez interesa napomenuti, da smo se uvjerili, e je osnovana opšta povika onamo, da su Mahmudbegovići sa Sefedin-begom na čelu mnogo doprinijeli, da se pokrštenici ponovo vraćaju u muhamedansku vjeru.
Rečeni Sefedin-beg Mahmudbe-gović, povrativ se sa Cetinja (kuda je kako se javno izražava u Peći bio otišao, da se krsti, pa to ne učinio) sa senatskim grbom, razvio je bio žestoku agitaciju, da se svi pokršteni opet pomuslimane, izjašnjavajući se (obično preko drugijeh), da to čak mora biti. To su činili i njegovi rođaci, koji su takođe na Cetinju dobili grbove i činove. Za nekog Bahri-bega, tad postalog komandira, priča se, da je, došav sa Cetinja, ljubio ruke hoxama, gdje bi kojeg stigao po Peći (i ako nije običaj u muslimana, da tako ljube svoje svećenike, a najmanje to bi moglo podnijeti jednom inače naduvenom Mahmudbegoviću). To je činio, da pokaže koliko su on i njegovi rođaci, (na koje onamošnji muslimani mnogo gledaju u svemu), tvrdi u muslimanstvu, pošto su se povratili s Cetinja.
S navedenog se u stanovništvu i vjeruje, da je nama rečeno, popuštanje došlo ne spontano, no pod uticajem čak iz Carigrada i uz značajnu ulogu rečenih Mahmudbegovića, osobito Sefedin-begovu. Rekav sve navedeno o pokrštavanju u pećskoj nahiji i Rugovi prilažemo u 32 komada (opšta rukovet B), a posebne: a) i b.) ove žalbe pojedinaca i čitavih opština za nasilje činjeno u tome, kao i zapisnike o išljeđenju po tome i ostavljamo Kralj. Vladi, da ona sama ocijeni, hoće li se što dalje po tom preduzimati u opšte, ili pojedinca. Ne propuštamo napomenuti još i to, da smo se uvjerili, e su tužbe muslimana kako po ovom tako i po drugom vrlo često pretjerana, a pogdjekad i potpuno neopravdane. Naročito je to što se tiče pokrštavanja. Tu se u glavnom podleglo shvaćanju opšte situacije, koja je bez sumnje posredno i stvarana da se tako shvati, a izričnog i neposrednog prinuđivanja na to krštavanje a ko je bilo, ono je rjeđe. Međutijem u priloženim tužbama se obično to izrično i neposredno prinuđavanje ističe.
Napominjemo još i to, da su mnoge tužbe za nasilno pokrštavanje izuzete iz rukoveti istih i metnute u druge kao na pr. u one o konfiskaciji i o pljačkama i ucjeni, jer su pored pokrštavanja obuhvatale i drugo.
Završavajući ovijem ovaj svoj referat o našem cjelokupnom radu u Rožaju, Peći i \akovici, ostavljamo Kralj. Vladi da ona prema spisima našeg išljeđenja, ocijeni, u koliko smo uopšte odgovorili povjerenoj nam dužnosti, a sve te spise grupisane u rukovetima i po redu kako se o čemu u referatu govori prilažemo uz isti.
Još imamo na završetku konstatirati, da je u onamošnjem stanovništvu (i izuzetno od onih sporova, koje smo mi sami tamo dokončali) jako primijetan neposredni efekat lošeg rada na išljeđenju uopšte. Taj efekat se sastoji u tome što je muslimansko stanovništvo, svud gdje smo radili, dobilo ubjeđenje, da osnov svemu onome za šta su nam se žalili, nije na Cetinju, niti da je za šta od onog što im je, po njihovom mišljenju, neuputno činjeno, bilo inicijative od naše vrhovne vlasti, već da su im to spontano činili naši ondašnji tamošnji činovnici, te da će oni i odgovarati za sve to.
Cetinje
19. septembra 1913. g.
Išljedna Komisija,
Gavrilo Cerović
Savo Vuletić
