POKOLJ (GENOCID) NAD BOŠNJACIMA U ŠAHOVIĆIMA 1924. GODINE
Osvajanjem Sandžaka 1912. godine, crnogorska vlast uvodi svoju upravu,
pa bjelopoljsku oblas dijeli na tri kapetanije: 1.- Šahovićku, sa
sjedištem u Šahovicima; 2.- Bjelopoljsku, sa sjedištem u Bijelom Polju;
3.- Brodarevsku, sa sjedištem u Brodarevu.
Šahovićka kapetanija se sastojala iz 4 opštine. U svim opštinama,
izuzev Nedakusa, koje je bilo na lijevoj obali rijeke Lim, stanovništvo
je bilo bošnjacke nacionalnosti. Podsticani od velikosrpskih
okupacionih vlasti, posrbljeni Crnogorci su neprekidno tražili povoda
da se obračunaju sa tamošnjim BoŠnjacima, stanovnicima tih opština.
O genocidu u Šahovićima i Pavinom Polju skoro da niko nije smio da
pomene, a kamoli da napiše ili objavi, u vrijeme SFRJ, ovaj zločin se
krio i zataškavao, o njemu ni danas mnogi ne znaju ništa.
Izuzetak čini pokojni Milovan Đilas koji i je u svojoj knjizi
"Bespravna zemlja" prvi opisao Šahovićki pokolj (Istragu poturica). O
tome da ovaj pokolj nije bio spontani čin krvne osvete, kako su ga
srpska i crnogorska štampa opisivale, već temeljito pripreman zločin,
govore mnoge činjenice.
Prije nego sto je počeo napad na Šahoviće i Pavino Polje (Vranes),
izvršena je opsežna priprema u organizacijskom smislu. U prilog tome
govore i mnoga dešavanja vezana za događaj. Pouzdano se zna da je bilo
organizovano oko 2 000 posrbljenih i dobro naoružanih Crnogoraca iz
Polja Kolašinskih, Kolašina i drugih mjesta, a na čijem čelu su bili
ugledni crnogorski funkcioneri kao: Nikola Đilas - penzionisani
žandarmerijski major, Sekula Bošković - rezervni major, Dimitrije
Redžić - rezervni major i još neki drugi prvaci na čelu podivljalih
plemena. Podrška im je data od bjelopoljskog poglavara Lazara
Bogićevića, Milana Terića šefa finansijske uprave u B.Polju. Zatražena
su policijska pojačanja, koja su odmah stigla iz Pljevalja, Berana,
Peći, a iz Pljevalja je bila pristigla čak i vojska.
Ubistvo Boška Boškovića - povod za genocid
Boško Bošković, crnogorski oficir, bio je skoro nepismen čovjek, ali je
kao vatreni pristalica ujedinjenja i prijatelj Svetozara Pribičevića,
Predsjednika demokratske stranke, dogurao do načelniuka Kolašinskog
okruga. On je bio sin poznatog crnogorskog četovođe Lazara Boškovića.
Kao žestoka posrbica svojim okrutnim ponašanjem, zamjerio se
Crnogorcima u gušenju pobune u Rovcima. Ova pobuna ugušena je u krvi, a
desetine porodica Bulatovića otjerano u zatvore i poubijano. Uništeno
je skoro čitavo pleme Bulatovića. Bošković se kao istakao eksponent
srpske vlasti u Crnoj Gori sa protivnicima izrežiranog prisajedinjenja
Crne Gore Srbiji. Bio je izuzetno aktivan u svrgavanju Kralja Nikole sa
vlasti i njegovog denunciranja.
Bošković je poginuo 07.novembra 1924. godine, na putu od Mojkovca prema
Šahovićima u mjestu obod kod Cera. Danas svi koji su iz tog kraja znaju
da su Boška ubile crnogorske komite Radoš i Drago Bulatović iz Rovaca.
Njih je angažovao Boškovićev glavni politički rival i lični protivnik
Dimitrije Bulatović ucitelj iz Rovaca. Glavna namjera ovog učitelj je
bila da mu se osveti radi pogibije svojih rođaka Bulatovića iz Rovaca
za koju je Bošković bio odgovoran.
On je dogovorio sa svojim rođacima likvidaciju Boška. S obzirom da su
znali da Bošković mora peći preko Potrka, postavili su mu zasjedu u
mjestu Cer. Boško se tu pojavi u pratnji svog bližnjeg rođaka Milete
Boškovića, komite otvaraju vatru, Boška ubijaju dok se Mileta spasio
ranjen.
Nakon što je ubijen Bosko Boskovic 07. novembra, vlasti naređuju
Bošnjacima da predaju oružje. Ne sluteći ništa, nemajući veze sa ovom
pogibijom, oni predaju oružje. Toga istog dana po odlasku vlasnika,
naoružanje se dijeli pravoslavnim Crnogorcima.
Boškovićeva sahrana je obavljena 09. novembra, a prema pisanim podacima
prisustvovalo je preko 2 000 ljudi, tako da se ne pamti veća sahrana na
tome kraju ikom priređena. Držani su vatreni govori, za ubistvo bez
ikakvog dokaza ili naznake optuženi lokalni muslimani i Jusuf Mehonjić.
Govornici su pozivali na osvetu, a načelnik Kolašinskog okruga pozvao
prisutne da se u roku od 24 sata osvete za Boškovu smrt.
Raspaljena masa odmah je pošla u napad na Bošnjake Šahovića i Vraneša.
Ovaj iznenadni i podmukli napad izvršen je 9. i 10. novembra. 1924.
godine. Tako su posrbljeni Crnogorci, nakon Boškove sahrane i proturene
lažne vijesti, krenuli, predvođeni oficirima starocrnogorske vojske, u
napad na vraneške Bošnjake. Napad je izvršen pred noć i tokom noći tako
da je stradao veliki broj stanovništva. Podaci se kreću između 600 i
700 ubijenih. Ubijani su na najsvirepiji i najpodmukliji način. U
izvještaju - Predstavci kralju Aleksandru od delegata opštine Šahovići
i Pavino Polje - piše sljedeće:
"Nekim su ( kao Ibru Hasaoviću-starcu od 80 godina ) još živo meso
rezali, nožem trbuh vadili, nekima su ( kao Zeću Hadžoviću ) živima
jezik čupali, neke su ( kao Naja Hodžića beba ) ni u majčinom krilu
nijesu štedjeli, neke (kao Šaba Hadžovića) najprije davili, a potom
puškama ubijali, neke, kao što je to uradio Vuksan Vukrović, svoga
bivšeg agu Halila Hasanbegovića) na vjeru iz kuće izmamljivali, a potom
nožem poklali, Adema Lukača su prvo opljačkali, a potom tjerali da se
krsti kad je ovaj to odbio, odveli ga i kao metu gađali iz puške.
Živim čudom je ranjen preživio, valjda ga Bog odredio da pretekne kao
svedoka kako bi pričao o snazi pravde i zakonitosti u našoj državi".
U svojoj knjizi "Zemlja bez pravde", Milovan Đlas takođe opisao ovaj
pokolj u kome je kao vođa raspojasanih krvoloka bio i njegov otac
Nikola Đilas. Otac mu je priznao kao se sve to dešavalo, kao i neke
detalje tokom samog genocida. Đilas piše: " Takvog osvetničkog pohoda
nije nikad bilo. Čovjek nije mogao ni slutiti da je nešto tako moglo
biti skriveno u takozvanoj narodnoj duši. Pljačka iz 1918. godine, bila
je prema ovome dječija igra..."
Dalje nastavlja sjećanje svog oca krvopije : "Nakon što su taoci u
Šahovićima bili poklani, išao je jedan seljak iz našeg sela Sekula, od
jednog mrtvaca do drugoga i prereza im zile na nogama. Tako se radi
volovima, nakom što ih se sjekirom oborilo, da se ne bi mogli ponovo
dići, ukoliko su jos živi. Neki su u džepovima mrtvaca pronalazili
komade šećera natopljene krvlju koje su kasnije jeli. Djeca su bila
otrgana od majčinih ruku i sestara i pred njihovim očima zaklata ...
Muslimkanskim sveštenicima su čupali brade i urezivali krstove na celo.
U jednom selu zavezali su grupu ljudi za plast i zapalili. Neki su
kasnije pričali da je plamen iz zapaljenih tijela bio purpurno crven.
Jedna grupa napala je jednu usamljenu kucu. Seljak je upravo gulio
jagnje.Oni su imali namjeru da ga streljaju i zapale kuću, ali oguljeno
jagnje im je dalo ideju da seljaka objese za noge na šljivu, jedan
mesar mu je ogulio lobanju sjekirom, pazeći da ne povrijedi tijelo.
Onda je žrtvi razrezao grudi. Srce je još tuklo. Mesar je golom rukom
istrgao srce i bacio ga psetu. Kasnije se pričalo da ga pseto nije
taklo, jer, čak, ni pseto neće tursko meso.
Ako čovjek hladno pomisli, može da izgleda da nije ni bitno na koji
način ljudi budu ubijani, i šta se poslije toga događa sa njihovim
tijelima. Ali nije tako. Upravo činjenica da su oni pronalazili tako
zaprepašćujuće načine ubistva, da su ljude klali kao životinje, djeluje
najužasnije i otkriva cijelu mračnu prošlost njihove duše ubica. U ovoj
zemlji ubistvo nije ništa zastraujuće. Na to se naučilo. Ali nečovječni
način ovih ubistava i sadistički užitak u tome, pobudili su otpor i
jednodušnu osudu iako se kod žrtava radilo o muslimanima ... Da
nepravda bude potpuna, nisu muslimani bili oni koji su ubili Boška,
nego crnogorski prvaci iz Kolašina. Moj otac je to kasnije saznao od
jednog povjerljivog čovjeka".
Šahovićka kapetanija bila je odmah iza Bjelopoljske. U njoj je bilo 576
pravoslavnih i 1 580 muslimanskih domaćinstava. U procentima Srba i
Crnogoraca 26,8 a Bošnjaka 73,2 danas tamo nema više ni jednog
Bošnjaka. Poslije genocida koji je zadesio cijelu šahovićku kapetaniju,
preživjeli Bošnjaci su se iselili odlazeći duboko u Sandžak, za Bosnu
ili prema Turskoj. Na njihova imanja su se naselili oni koji su zločin
i počinili, tako da danas tamo žive njihovi potomci na tuđoj
okrvavljenoj zemlji. Kako ništa ne bi podsjećalo na Bošnjake i Islam,
Crnogorci su porušili obje džamije, prekrstili naziv mjesta Šahoviće u
Tomaševo dajući mu ime po ratnom drugu Rifata Burdzevica - Trša. Kojeg
li samo bestidnog postupka, a šta bi se i očekivalo od potomaka
takvijeh monstruma?
