|
|
|
|
Povodom osamdesetogodišnjice zločina u Šahovićima
Aplauz za zločin
U napisu "Ćutanje nije putokaz" čitaoci Danasa
sreli su se 23. novembra 2004. sa podsjetnicom na osamdesetogodišnjicu
masovnog, u nas malo kome poznatog, pokolja muslimana u Šahovićima i
okolini. Sreli su se čitači sa jaukom Ulvija Mušovića nad upornom
ćutnjom o teškom zločinu koji su, između 9. i 10. novembra 1924,
počinili raspomamljeni crnogorski krstaši zametnuvši istrebljivački,
kako ga jedini hroničar vidje - "vjerski rat manjih razmjera... u kojem
je samo jedna strana ubijana", a koji bi ostao temeljno zatrpan
nasljednim ćutanjem, nepoznat javnosti da ga Milovan Đilas nije,
poslije trideset četiri godine, izvukao iz ponora i, prisjećajući se
zavičajnih događaja iz godina rane mladosti, bespoštedno,
naturalistički opisao na nekoliko stranica svoje autobiografske knjige
(objavljene u Londonu 1958, na engleskom jeziku) "Land Without Justice
(Besudna zemlja)".
Cjelovitiji prevod Đilasove priče o tom
bestijalnom "vojnom pohodu" pravoslavnih Poljana na muslimane u
Šahovićima i okolnim selima, mogla se, prije Mušovićevih kratkih izvoda
u Danasu, pročitati 1990, u petom tomu zapisa Enesa Čengića "S Krležom
iz dana u dan". Moglo se, međutim, još prije osamdeset godina, šesti
dan poslije krstaškog zaleta Crnogoraca, 16 novembra. 1924, pročitati
nepojmljiv komentar u nedeljnom političkom časopisu "Istina" (vlasnik i
urednik dr Ljuba Popović). Na 28. strani tog časopisčića, u rubrici
"Šta se čuje" pod naslovom "Bravo, Crnogorci!, " štampana je pohvalnica
ovog sadržaja:
"Ubistvo Boška Boškovića od strane turskih
kačačkih četa bilo je znak za uzbunu. Prijatelji rođaci i poštovaoci
pok. Boškovića digli su se na oružje i kao nekad u vreme plemenske
vladavine, pošli su da uzmu odmazdu za zločin, prema svojim plemenskim
običajima. Ne zna se još koliko je Turaka poginulo, ali je svakako
sreća što su se oni, ranije obavešteni o dolasku osvetnka, povukli u
varoši. Odgovor na ubistvo nije crpljen iz modernog shvatanja gonjenja
zločinaca. Naprotiv, učinjeno je onako kako se to ranije vekovima
činilo i blagodareći čemu je jedino moglo da se očuva relativan mir.
Jer ti Turci, Arnauti, svrstani u kačačke čete, nisu podložni onim
osećajima koji odlikuju Evropljanina. U koliko je vlast humanija u
toliko ona u njihovim očima izgleda slabija. I humano postupanje,
makoliko bilo poželjno, ne može da se primeni među divljim i kačački
raspoloženim stanovništvom. Jedino oštre, svirepe i primerene kazne,
koje više služe kao zastrašavajuće sredstvo nego odmazda za već
učinjeni zločin, mogu imati mirotvornog dejstva u krajevima, gde na
užas i najveću sramotu države, još uvek ginu, kao u tursko vreme,
nesrećni Srbi.
Istina Nastas Petrović misli da je bolje da
Srbi ginu, ali srećom, njegovo mišljenje danas već pripada jednoj
žalosnoj i sramnoj prošlosti.
Stišavanje kačački rspoloženih kačaka i njihovo
uvođenje u poredak Evrope ne može da se izvrši na drugi način, nego
kako su učinili Crnogorci kod Vrmoša i osvetnici pokojnog Boškovića.
Samo svirepe i bezobzirne mere primenjene na ukupno stanovništvo,
odgovorno kao jatak i saučesnik za ubistva krstarećih kačačkih četa,
mogu da stvore mir i obezbede opstanak nesrećnim Srbima, koji su, da
ironija bude veća, tobožnji gospodari ove zemlje. A verujemo da raznim
Mehonićima i Boškovićima neće past na pamet da opet ubijaju posle
ovakvog pohoda kakav su učinili Crnogorci." ("Istina", br.7, od 16
novenbra 1924, godine, Beograd).
Bilo bi ogrešenje o istinu tvrditi da je zločin
u Šahovićima ostao bez odjeka. Redakcija časopisa "Istina", ne časeći,
aplaudirala je, iz sve snage Crnogorcima koji su izabrali ubijanje da
inovjercima utjeruju državotvornu pamet. Vlasniku i uredniku tog
časopisčića, dr Ljubi Popoviću, svakako je laknulo u trenutku kad je
bio obaviješten o događaju u Šahovićima. Jer dok se po Šahovićima
kasapilo, silovalo i pljačkalo on je, nezadovoljan politikom državnog
vrha, koje je lice okrenulo k Alpima i Rijeci a ne k jugu, za 7. broj
svog glasila, pisao grozničav uvodni članak "Ka jugu"u kojem podučava
Srbe i lidere njegove: "Vardar treba da postane naša sveta reka kao što
je Hindusima Gang... U šumu njegovih nemirnih valova čula bi se, kad
bismo mogli da čujemo, sudbina našeg naroda, jer je on taj koji će nam
osigurati budućnost ili nas skinuti sa pozornice istorije..."
Radomir Vujošević, Beograd
|
Document Saved Successfully
|
|
|
|
|
|
|
