|
|
|
|
ŠEHADET JAKUPA PEPIĆA 1912. GODINE
Autor: Almedin Pepić
bron: bosnjaci.net
Jedan među tim biranim mladićima i muslimanima je bio i momak po imenu
Jakup Pepić. Bio je to visok momak, hrabar i snažan, pravi arnaut sa
bijelim ćulahom na glavi. Njega su prvo uhapsili i odveli u zatvor.
Onda su ga izveli i prije nego što su ga ubili, pitali su ga pred
svima: 'Hoćeš li da staviš crnogorsku kapu na glavu i nećemo te ubiti'. A on je rekao: 'Ne wallahi, da mi date tri života a ne jedan nebih stavio tu kapu na glavu'. |
Da
vam pričam braćo moja mila, kakve junake i mu’mine su naše nene rađale.
To su bila vremena kad su čojstvo, moral, snaga i herojstvo s vjerom u
Allaha bile najbitnije i glavne osobine i vrline naših predaka koji su
vjerovali u Allaha i to svojim djelima pokazivali. Hvala Allahu pa je
dao ljudi od pera i mudrosti pa su zabilježili i opisali nam naše
hrabre pretke a kojih je u današnjem vremenu sve manje i manje, u
vremenu u kojem su vrijednosti postale antivrijednosti, i kad su se
izgubile mnoge osobine koje su posjedovali naši stari preci, a koji
itekako danas nedostaju nama i našoj djeci i svim muslimanima širom
svijeta.
Kada su Srbi zauzeli Crnu Goru (Plav i Gusinje). Tada je u ovim
predjelima Crne Gore gdje su živjeli i boravili muslimani nastao jedan
vrlo težak, čak i najteži period za muslimane cijele Crne Gore. Jer su
ostavljeni na milost i nemilost kršćanskoj invaziji i pritisku. Turska
imperija se raspala, Islam koji je vjekovima vihorio cijelim Balkanom
pa tako i Crnom Gorom, Allahovom odredbom počeo je period nadolaženja
do izražaja kršćana i njihovog paganstva, tako da su uspostavljali
vlast nad osvojenim teritorijama i onda pokazavši svoju nezahvalnost
muslimanima koji su vjekovima vladali nad ovim prostorima i koji su
gajili, čuvali i štitili kršćane, vrativši im time što će u narednih
decenija učiniti velike zločine i genocid nad muslimanima putem
pokrštavanja, etničkog čišćenja, zatvaranja, ubijanja, silovanja kao i
svih drugih vrsta zvjerstava i zlodjela. Međutim, to nam nije nimalo
čudno, jer Allah dž.š. nam je nevjernike opisao u Kur’anu kada je
kazao: «O
VJERNICI, NE PRIJATELJUJTE SA KRŠĆANIMA I JEVREJIMA, ONI SU SAMI SEBI
PRIJATELJI. MRŽNJA IZBIJA IZ NJIHOVIH USTA, A JOŠ JE TEŽE ONO ŠTO KRIJU
NJIHOVA PRSA.»
Allahov zakon na zemlji je takav da kad god se muslimani čvrsto uhvate
i drže Allahove vjere oni su vodeći i vladaju svijetom, a onda kad
muslimani zaborave na Allaha i na ono što im se naređuje, Allah dadne
da nad muslimanima zavladaju nevjernici kako bi pouku izvukli i kako bi
se opametili i vratili pravome putu. Isto tako od Allahovog zakona je
da On s.w.t. nekada daje pobjedu i vlast vjernicima a nekada
nevjernicima kako bi iskušao jedne sa drugima.
Onda kada su muslimani u predjelima Crne Gore ostali bez šerijata, kada
se Turska imperija povukla a time i iščezao šerijat sa ovih prostora,
muslimani su ostavljeni i bili izloženi kršćanskoj vlasti i nadmoći. To
je bilo vrijeme i doba kada su muslimani ovih krajeva bili poznati po
vjerovanju u Allaha, po hrabrosti, čojstvu, moralu, ljudskosti i
čvrstine, jer su se napajali dugo godina sa izvora Islama i na tim
temeljima su i odrastali i živjeli. Tako da je veliki broj naših
predaka ostao i dalje čvrst u vjeri i jekinu, tako da nijesu popustili
nadolazećoj kršćanskoj oluji, već su se čvrsti kao jedan i ujedinjeni
iako u malom broju, odupirali koliko su mogli s vjerom u Allaha kako bi
sačuvali svoju vjeru i din, svoja ognjišta i svoju čeljad, i pri tom
mnogi dali živote i preselili kao šehidi za ovu veličanstvenu i
uzvišenu vjeru Islam.
Šta je uočljivo i zanimljivo iz tog doba, uočljivo je da su kršćani
nakon što su zauzimali svojom vlašću i nadvladavali nad mjestima u
kojima su živjeli muslimani (bošnjaci i albanci), naišli su na težak
udar, malog broja muslimana ali toliko hrabrog i snažnog da je o tome
čula i pričala cijela tadašnja kršćanska imperija. Uvidjeli su kršćani
da snaga i hrabrost kod muslimana leži u dugogodišnjem odgoju Islama, a
posebno u slušanju i vođenju za među njima odabranim, učenim i hrabrim
ljudima. Tako da su iz njihovih taktika uništavanja muslimana i
njihovog morala postepeno, radili na tome da najprije unište i smaknu
među muslimanima birane ljude i mladiće koji su se izdvajali po ugledu,
ljepoti, hrabrosti, vjeri, čojstvu i ljudskosti.
Tako su odvajali skupine biranih mladića i vodili su ih u Previju i u
neka zabačena mjesta širom Crne Gore okruženoj visokim planinama i
liticama, gdje su ih streljali i ubijali. Toliko su zverski postupali
sa muslimanima, da su ih tjerali da sami sebe kopaju mezar i da onda
jedni druge i zatrpaju.
Jedan među tim biranim mladićima i muslimanima je bio i momak po imenu
Jakup Pepić. Bio je to visok momak, hrabar i snažan, pravi arnaut sa
bijelim ćulahom na glavi. Njega su prvo uhapsili i odveli u zatvor.
Onda su ga izveli i prije nego što su ga ubili, pitali su ga pred
svima: 'Hoćeš li da staviš crnogorsku kapu na glavu i nećemo te ubiti'. A on je rekao: 'Ne wallahi, da mi date tri života a ne jedan nebih stavio tu kapu na glavu'.
Nakon toga su njega s ostalima koji nisu htjeli prodati svoju vjeru za
ništa i za mizerne prohtjeve, vodili su ih na Previju. Kada je došla
Jakupova majka da se pozdravi s njim, rekao je Jakup Pepić svojoj
majci:
'Gajret nëna,
do të shihemi në ahiret!'
('Sabur majko, vidjećemo se na ahiret').
Nakon toga su ih poveli u jednu visoku planinu gdje su ih pogubili i
pobili, ali su preselili kao šehidi ponositi što su muslimani i nijesu
htjeli popustiti i prodati se za mizerne i prolazne stvari koje vode u
džehennem, već su čvrsto vjerovali i nadali se susretu s Allahom i
radovali se odlasku na Ahiret.
Jakup Pepić je samo jedan od velikog broja naših ponositih predaka
mu'mina, koji su živjeli za Islam i umirali za Islam. Mi danas imamo
mnogo više od njih i naši životi su mnogo lakši nego njihovi, jer u tom
vremenu su živjeli muslimani na ovim prostorima Crne Gore u mnogo
teškim uslovima života, u siromaštvu i pritiscima sa svake strane od
kršćana, ali nijesu popuštali već su se borili. I nama danas treba
ovakvih ljudi, ljudi koji će živjeti i umirati za din i za vjeru.
A na kraju ćemo se svi Allahu vratiti od prvog Adema a.s. pa do
poslednjeg čovjeka do Sudnjeg dana, i svi ćemo polagati račun pred
Allahom, a radosni će li biti oni koji odu pred svog Gospodara a On
njima zadovoljan i oni zadovoljni Njime.
|
Document Saved Successfully
|
|
|
|
|
|
|
