TRAGOM NEKADAŠNJIH DžAMIJA
Kazanačka džamija u Nikšiću Munara odoljela preko tri vijeka
Nikšić, Kazanci - Ostaci munare dzamije
Ova džamija je zadužbina Osman – paše Kazanca, koji je rođen u Kazancima polovinom XVII vijeka i kao dijete odveden u Istanbul. On je iz porodice Papovića. U Istanbulu je brzo napredovao i već 1671. godine postao bostan-baša. Godine 1675. unaprijeđen je za vezira i postavljen za namjesnika u Šamu, u Siriji. Tri godine kasnije, imenovan je begler-begom Anadola. Godine 1683. bio je vezir u Bosni, odakle je sljedeće godine premješten na Egru – Mađarska, gdje je početkom ramazana 1685. godine poginuo šetajući ispred grada. Biografi ističu da je bio dobar i velikodušan vezir. U rodnom mjestu sagradio je džamiju, mekteb, medresu, šadrvan i saraje.
Džamija je bila locirana u najljepšem i najplodnijem dijelu Kazanaca, nedaleko od izvora ''Oko'' i Stubanja. Za osnovicu je imala kvadrat sa stranicama dužine po deset metara. Bila je zidana od tesanog kamena. Uz desni zid joj je bila prigrađena kamena munara sa kvadratnom osnovicom. Do šerefe imala je 28 balsamaka (stepenica) Bila je visoka oko 15. metara. Dio munare postoji i danas, a kamen sa džamije upotrijebljen je za gradnju kuća. Omeđine džamije su se do danas sačuvale i teren na kome se ona nalazi i harem uz nju danas nijesu ničije vlasništvo.
U ovim krajevim čuva se interesantno predanje:
Neki dječak–čobanče, rođen u Kazancima, izgubi stado ovaca koje je čuvao i ne smjede da se vrati kući, te odluta put Gacka. Tamo ga prihvate Turci i sa njima je izvjesno vrijeme boravio. Prilikom tog boravka dalo se vidjeti da je dječak izuzetno bistar, da poznaje konjičke vještine, te da posjeduje i druge sposobnosti. Uvidjevši to, osmanlije ga odvedu u Carigrad. Dijete vrlo brzo izuči nauk, napredova u vojsci i po zasluzi dobi mjesto kako je i tražio od Sultana: da bude paša u svom zavičaju.
Došavši u Goliju, otišao je pravo rodnoj kući, ali ga ukućani ne poznadoše. On uze gusle i poče uz njih da pjeva pjesmu koju je pjevao kao dječak. Njegova sestra čim ču tu pjesmu i vidje kako paša udara prstima po strunama, poče da plače. Paša je upita zašto plače. ''Plačem zato što je i moj brat koji se sa stadom izgubio, guslao i pjevao baš tu pjesmu'', odgovori. Paša im tada saopšti da je on taj mladić.
U kući je nastalo veselje. Poslije nekog vremena paša naredi da njegovom bratu sagradi crkvu posposvećenu sv. Arhangelu Mihailu, a sebi sagradi džamiju od koje je i
danas ostalo munare.
Paša se zvao Kazanac, po rodnom selu. Mnoge muslimanske porodice u Hercegovini vode porijeklo od paše Kazanca.
Poznati bosansko-hercegovački istoriograf, iz Mostara, Hivzija Hasandedić je u knjizi, «Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini », Sarajevo, 1990. na str. 308, 309 dao veliki doprinos u ovoj oblasti, pa i o Kazanačkoj džamiji. O Kazancima i Osman-paši pisali su i mnogi drugi. Obrad Višnjić u knjizi Golija i Golijani, Prilozi za monografiju plemena, Trebinje 1987, na strani 325, 326 daje opširniju verziju.
Papovići su starosjedioci u Goliji; došli su vrlo davno, negdje oko 1620. godine. Starinom su iz Velestova, od plemena Ozrova. Pobjegla su (od krvi) tri brata: Mijat, Pavle (Papo) i Antun. Prvo su se ustavili kod sela Šipačna pored Nikšića, i tu Mijat ostane, a Pavle i Antun krenu dalje i nastane se u selu Kazance. U Šipačku ljut noćili su tri noći, u jednom dolu gdje se nalazio bunar. Pri odlasku zaborave jedan kotlić, bakreni, pa se i danas to mjesto zove Bakrica. Od Pavla su Papovići, a od Antuna Antunovići. Pavle je po predanju imao tri sina. Najmlađi primi islam i od njega su muslimanske porodice u Gacku - Pašić (Muljani) i Hasanbegovići. O njegovom prihvatanju islama postoji priča. Kao mladić od oko 16 do 17. godina čuvao je zimi jarad ispod planine Đeda. Jednog dana malo zaspi i vuci mu pokolju svu jarad. On ne smjede ići kući, nego pobjegne u svijet. Kao odvažan mladić nekako se probije i dođe u Carigrad i primi islam.
U ratu se pokaže hrabar i vjeran, pa dobije čin paše. Zamoli velikog vezira te mu da pašaluk u Gackom. Otac mu Pavle, kao bogat čovjek bio je od Turaka postavljen za kneza. Na najmlađega sina, koji se bio «obestrvio» (izgubili su nadu) i on i svi ukućani već su bili zaboravili. Paša dođe u Gacko, i poruči knezu Pavlu (svome ocu) da mu spremi konak i treću noć s pratnjom, bane kod kneza. Knez ga dobro primi i stane se udvarati paši. Ni slutiti nije mogao da je paša njegov sin. Paša je bio čovjek od oko četrdeset godina i bogato odjeven. Po jednom predanju kršteno mu ime bilo Jakov, a po drugom Sava. Muslimansko ime dobio je Osman. Tako se u raznim dokumentima , koji se nalaze u arhivima i potpisivao ''Ekrem, Osmanpaša Popović-Papović Kazanac.
Kada paša u očevoj kući spazi gusle gdje vise, one iste uz koje se naučio guslati kao dječak, skine ih i zagusla. Jedna mu snaha zaplaka, a on je zapita: ''Zašto plačeš vlajno?''. Ona mu kaže da je isto tako guslao njen djever, koji je davno nestao. Onda i stari knez ispriča priču paši o nestanku svog sina. Paša upita snahu bili po čemu poznala tog djevera. ''Bih'' , reče ona.'' Imao je na desnoj mišici jedan crni biljeg i iz njega je bio nikao bič dlake''. Paša odmah skine ćurak, zavrne košulju i pokaže biljeg. Knez i ukućani se zagledaju i začude. On im sve tada kaže i svi se tome obraduju iako je bio prihvatio islam. Paša se odmah nastani u Kazancima, napravi kulu, a u njenoj neposrednoj blizini džamiju. Ocu i braći, malo podalje, napravi crkvu.
Ova crkva i dalje postoji i u njoj se služi. Džamija je srušena. Stoji joj samo visoka munara. U jednom zapisu stoji da je 1683. godine, kad je bila bitka na Beču, harambaše Bajo Pivljanin i Jovo Sikunić iz Trebinja, izgnali su pašu s Kazanaca, zapalili mu kulu i razorili džamiju. I danas se pored džamije nalaze ostaci muslimanskog groblja, koje narod zove mezarje. Napad na džamiju je izveden u ranim jutarnjim satima kada se klanjao sabah namaz. Paša izbjegne i nastani se u selo Mulje, pored Avtovca. Sve do Drugog svjetskog rata pašini potomci, Muljani svojatali su se sa Papovićima. Bilo je slučajeva, na primjer da su 1862. godine u Hercegovačkom ustanku, muslimani Muljani spasili su porodice Papovića.
Oronula munara Kazanačke džamije odoljela je vjekovima i živi je svjedok tog vremena.
Bajro Agović
